- Piše: Slavko Krstajić
Vladika Rade: Zbori, Draško, kumim te Gospodom! Strašilo je slušat što se radi! Vrat iskrivih uz polje gledeći, da ako se niz njega pomoliš! Danu pričaj što se to događa, a ne boj se svak će te slušati, takve posle svako rado sluša. Je l’ istina e ovo ovako il me oči sopstvene varaju? Kakav narod bješe na te strane? Bijahu li zgodni i bogati?
Vojvoda Draško: Hitao sam da što prije dođem, ma nikako ja ne mogah brže! Bješe brate dosta lijepijeh, a ružnijeh deset putah više! Kako trides napuni godinah svaki dođe kako babetina, od bruke se gledati ne može. Kako pođi malo uza stube, ublijedi kano rubetina, a nešto mu zaigraj pod grlom, rekao bi oni čas umrije.
Vladika: Šta rađahu ako Boga znadeš? U obraz si kao zemlja doša, krupno nešto učiš u pameti. Već nećemo da se krije ništa!
Draško: Svi nuglovi punani praznovah; mučahu se da im oči prsnu, da oderu koru leba suha. Gledao sam tamo po dvojicu, đe uprte kakvu ženetinu, tjelesine mrtve i lijene, potegla bi po stotinu okah, pa je nose niz gradske ulice, usred podne tamo i ovamo, ne boje se česti ni poštenju, tek da steknu da se kami rane. Pučina je stoka jedna grdna - dobre duše, kad joj rebra puču. Miš u tikvi što je nego sužanj?
Vladika: A bogatih bijaše li, Draško?
Vojvoda: A bogatih bješe pogolemo; od bogatstva bjehu poluđeli, đetinjahu isto kao bebe. Opušćeše zemlju svukoliku, ka skakavac kad polja opusti! Svaki nešto – ne ostade ništa; Malen svijet za adova žvala, ni najest ga kamoli prejesti. Pa pogini u ono gospodstvo, spusti kulje a obrivi brke i pospi se po glavi pepelom, a brnjice ka žene na uši. U jednu se kuću sakupljahu, pošto mrkni i pošto večeraj; a iza sna na puno korito.
Vladika: To ne može bit istina Draško, nego su ti oči zamaštali!
Draško: Ne znam ništa no sam ih gledao; i sam mislim da je maštenije.
Vladika: A sudovi bjehu li im pravi?
Draško: Bjehu brate da te Bog sačuva! Ja sam proša sito i rešeto, ovaj grdni svijet ispitao, otrovi mu čašu iskapio, poznao se s grkijem životom. Sve što biva i što može biti mene ništa nije nepoznato; ali ove ne viđeh nesreće. Tu su grdno obraz ocrnili i od Boga dio izgubili. I čuj mene što ti danas kažem: poznao sam na one tavnice, da su Božju grdno prestupili i da će im carstvo poginuti i boljima u ruke uljesti.
Vladika: A kako se među se držahu?
Draško: Nemoj takve govorit riječi, ne smije se ovdje pravo zborit! Tu ne bješe ni jednoga čojka, jedan drugog koji ne držaše, za tajnoga žbira al špijuna. Od toga ti bjehu poginuli, među sobom vjeru izgubili. Oni straha drugoga nemahu, do od žbirah i do od špijunah; Kad dva zbore štogod na ulicu, treći uho obrne te sluša, pa oni čas trči sudnicima , kaži ono što oni zborahu, i pridodaj štogod i pogladi. Sud oni čas ona dva uhvati pa na muke s njima na galiju. Niko žalit ne smije nikoga, a kamoli da mu što pomože.
Vladika: Pojahu li uz gusle lijepo?
Vojvoda Draško: Kakve gusle i kakvu nesreću? Tu za gusle ni zbora ne bješe. Što se crnim zadoji đavolom, obešta se njemu dovijeka.
Vladika: Šta rađahu glavari, vojvodo? Nego pričaj da i nije milo!
Draško: Trn u zdravu nogu zabadaju! Od braće su svoje pobjegnuli. Počeli se krvnički goniti, jedan drugom vadit oči žive; zabaciše vladu i državu, za pravilo ludost izabraše; raspre sjeme posijaše grko. Tako li se služi otačestvu, tako li se cijeni poštenje? Ujedno su ovce i kurjaci. Ema šta se drže s krvnicima, a u jedan kota da ih svariš, ne bi im se čorba smiješala! Ne trebuje carstvo neljudima nako da se pred svijetom ruže. Tartar im je nakaza malena! Ne ostade krsta od tri prsta.
Vladika: Može li se promijenit išta?
Draško: Strah životu kalja obraz često! Ka da činit što treba ne znamo. Badava su svi dokazi naši, javne laži njegove badava – đavo im je oči zasjenio, đavo im je svijest polokao. O svobodi i o narodnosti, u njih niko ponjatija nejma; u grob su ih obje sahranili. Mi smo Srbi narod najnesrećni: svaki Srbin koji se prevjeri – prosto vjeru što zagrli drugu, no mu prosto ne bilo pred Bogom što ocrni obraz pred svijetom, pa zvati se Srbinom ne hoće. Ovo ti je Srbe iskobilo, robovima tuđim učinilo.
Vladika: Je li ovo pričina uprava kojoj tajnu postić ne možemo? Za svaku te rabotu upitah; a gleda li Principa vojvoda? A bješe li kakav amanati?
Draško: Pričaću vi za toga đavola! Na kantar ga podosta bijaše. Bješe čovjek te od srednje ruke; da ne bješe pod onim imenom, ne šćaše se bojat od uroka. Druga nema u četiri zemlje. U njega su medene riječi, uvija se ko vrag oko krsta, ama punan zlobe i lukavstva. Na tron sjedi nepravo uzeti, ponosi se skiptrom krvavijem; huli Boga s svetoga oltara. Njega đavo o svačemu uči! U svijet ga jošt nije takvoga, ni ko čuo niti ko vidio. Stotinu će promijenit vjerah – da ispuni što mu srce žudi. Pohulio vjeru prađedovsku, zarobio sebe u tuđina. Ko se topi hvata se za pjenu, nad glavom se nadodaju ruke. Krije negđe zamotuljak parah i za njih mu svi u kući znaju.
Vladika Rade: Ja mnim te je dočeka lijepo?
Vojvoda Draško: Ne lijepo nego prelijepo! I pomislih kad od njega pođoh, blago meni jutros i dovijek, evo sreće za sve Crnogorce. Obeća mi i što mu ne iskah. Kad poslijed, sve ono izlinja, ka da ništa ni zboreno nije. I posad mu ne bih vjerovao, mlijeko je da reče bijelo.
Vladika: Bog sa nama i anđeli božji! Što zborahu za mene, vojvoda?
Draško: Kazaću vi al na ispovijest, pa činite što hoćete sa mnom! Hoću bogme nije vajde kriti. Ne smiju se tvoje čitat knjige!
Vladika: Na stočnome pazarištu, zlato nema vrijednost pravu, niti genij međ neznanstvom mož dostojnu naći slavu. Slabostma smo zemlji prikovani, ništavna je nego tvrda veza. Ja poviše nešto od vas vidim! Pokoljenja djela sude, što je čije daju svjema! Plačne grdne pomrčine - mogu l` one svjetlost kriti? Svjetlosti se one kriju, one će je raspaliti. Strašno pleme, doklen ćeš spavati?
Draško: Zbore da to nije poezija.
Vladika: Sve što blatnoj zemlji prinadleži to o nebu ponjatija nema. Budalama kad bi vjerovali, poete su pokoljenje ludo. Zvanije je svešteno poete, glas je njegov neba vlijanije, luča svjetla rukovoditelj mu, dijalekt mu veličestvo tvorca. Duhovni je život na nebesi, materije u carstvu gnjilosti. Sudba ti je i moja poznata, mislim nema podobne na zemlji. Do vratah sam iznika tartara, ad na mene sa prokletstvom riče, sva mu gledam gadna pozorišta.
Draško: Ti, vladiko, znaš duboke knjige. Kako bi smo mi što uradili, bez pomoći nekoga drugoga?
Vladika: Nada nema pravo ni u koga, do u Boga i u svoje ruke! Ne bojim se vražijega kota, neka ga je ka na gori lista; no se bojim od zla domaćega , svoj svojega nikad puštat neće, vrag đavolu doći u svatove; U pamet se, braćo Crnogorci! O da znate šta vas jošte čeka. Nad svom ovom grdnom mješavinom, opet umna sila toržestvuje, ne pušta se da je zlo pobijedi, iskru gasi, a zmiju u glavu. Muž je branič žene i đeteta, narod branič crkve i plemena. Porugani oltar jazičestvom, na milost će okrenut nebesa! Junacima Bog će učiniti, spomen duši a prekadu grobu! Krivu kletvu na dom ne ponesi, jer je muka s Bogom ratovati! Vam predstoji preužasna borba: pleme vi se sve odreklo sebe, te crnome rabota mamonu! Pade na njem kletva besčastija. Sve je ovo nekakva nauka!
Draško: Tu smo grdno obraz ocrnili i od Boga dio izgubili. Ka da činit što treba ne znamo; ne smijemo javit što je javno!
Vladika: Da nijesu ni krivi toliko, premami ih nevjera na vjeru. Ulovi ih u mrežu đavolju. Pa im poče demonski mesija, lažne vjere pružat poslastice. Slatka mama no bi na udicu! A krvnici jaki i opaki – zatrijeće sjeme u odivu. Nego treba ovako činjeti; da slušaju Božju leturđiju i da vode kolo oko crkve!
Vojvoda Draško: Razloge za smutnju sada traže i u tvom „Gorskom vijencu”?
Vladika Rade: Dručkije ga ne bi pročitali!!!